Vaša knjiga "Strah od kupine",promovirana 2021., doživjela je i drugo izdanje, a nedavno je uvrštena i na popis lektire jedne hrvatske gimnazije. Kako ste primili tu vijest?
Kao i s prva dva djeteta – sjećam se točno gdje sam bila i što sam radila kad sam vidjela prve, odnosno druge korake! Raduje ovo drugo izdanje, ne samo zbog mene osobno već i zbog urednice, Julijane Matanović, te izdavačke kuće Naklade Fragment. Nadala sam se da ću dovoljnim brojem zadovoljnih čitatelja opravdati povjerenje koje su mi dali.
Uvrštavanje na popis lektire je moment na koji nisam računala, a kako nas najviše obraduju neočekivane lijepe vijesti, tako me vijest da će moja knjiga biti dio nečijeg literarnog odrastanja neopisivo "taknula".
Kako je uopće došlo do uvrštenja, u kojoj će gimnaziji učenici čitati vašu knjigu u sastavu lektire?
Tu sam informaciju doznala sasvim slučajno. Usmenom predajom je došlo do mene da se knjiga nalazi na popisu lektire jedne gimnazije u Rijeci. Ne znam ništa o procesu odabira ni koji su kriteriji, ali sam od srca zahvalna onima koji su je odlučili ponuditi mladima.
Što će gimnazijalci pronaći u vašoj knjizi, kakvu će poruku moći izvući?
Željela bih da im "Strah od kupine" bude štivo koje će s guštom pročitati. Sve ostalo što izvuku ovisit će o njihovoj zrelosti i otvorenosti, ali i načinu na koji se pristupi obradi lektire. Voljela bih kad bi ih čitanje potaknulo na razmišljanje i raspravu o temama koje su ih zainteresirale te kad bi im priča, dio priče ili neki lik pobudili emocije. Preduvjet zdravog društva su nam mladi koji misle, koji osjećaju i koji se ne boje o tome govoriti.
Često se čuje kako lektira nije prilagođena uzrastu učenika. Kakvo je vaše mišljenje o tome?
Moram priznati da sam s popisima lektira upoznata samo preko naslova koje vidim da djeca donesu doma iz škole, a sudeći po onome što moji čitaju u prvom i drugom razredu gimnazije - ne vidim neki problem. Naprotiv, ugodno sam iznenađena knjigama koje su im ponuđene. Recimo, "Gonič zmajeva" i "Životinjska farma" po meni su dobar izbor lektire za te uzraste. Razumljivo je da će se djeca najviše žaliti na klasike. I mi smo. To je normalno. Radi se o jeziku koji nam je stran, riječima koje su nam nepoznate, temama na koje se danas potpuno drugačije gleda i zato je pristup lektiri ključan. Ako vi djeci približite povijesno-društveni kontekst u kojem se radnja zbiva, date im neki uvod prije samog čitanja i zaintrigirate ih za priču, onda lektira može biti privlačna. S druge strane, ne smijemo zaboraviti da se radi o djeci koja zvučne poruke na mobitelu slušaju tako da "ubrzaju" govornika jer nemaju vremena, koja skrolaju po sadržajima ne zaustavljajući se predugo na informacijama, koja stalno lete po nove sadržaje koji će ih zabaviti i to isključivo u obliku slike, nikad teksta. Neprirodno je od njih očekivati da su u stanju sjediti satima i čitati opise Prousta. I to je možda ono što trebamo prilagoditi - način na koji im prenosimo znanja, a ne znanje samo.
Kada ste napisali prvu knjigu, otkud ljubav prema pisanju?
"Strah od kupine" moja je prva knjiga. Dugo me mučila ta priča i u jednom trenutku sam osjetila da mora van. I zbog mene i zbog drugih. Završila sam je još prije par godina, a onda je uslijedila potraga za izdavačem i urednikom.
Pisanje je ljekovito. Prati me ta navika odmalena i to u obliku dnevnika koji su se gomilali od moje desete pa sve do dvadeset i neke godine. Volim razmišljati kroz olovku i tako analizirati društvo, ljude, događaje, odnose, vrijeme u kojem živimo, apsurde kojima svjedočimo.
Direktorica ste marine u Slanome, kako se spajaju nautički turizam i kreativno pisanje?
Lako. Volim ljude, a i turizmu i pisanju u fokusu je čovjek.
Nedavno sam doznala da je u jednom priručniku za pisce s početka prošlog stoljeća navedeno kako pisac mora imati neki drugi posao. To mi je bilo genijalno za čuti! O čemu bih pisala ako ne o onome što proživljavam sama? Sve priče su, zapravo, osobne. Knjige, pjesme, filmovi… sve je poteklo iz nečijeg osobnog iskustva, iz potrebe da podijelimo s drugima lekcije koje smo svladali, da upozorimo na nešto u društvu što treba mijenjati i da ostavimo u naslijeđe ovima koji dolaze svoju istinu o onome što je bilo. Iz svog radnog mjesta crpim mnogo. Učim o ljudima, odnosima, kolegijalnosti, konfliktima, prijateljstvu, moći, politici, državi, kompleksima, odnosu prema ženama, društvu, tradiciji, sukobu generacija, različitostima među kulturama… I onda o tome pišem.
Radite li na novoj knjizi?
Da, trenutno pišem drugu knjigu.
Knjiga Ivane Lovrić Jović naći će se na repertoaru Dubrovačkih ljetnih igara. Biste li i vi voljeli vidjeti svoj roman na kazališnim daskama?
Jako sam sretna zbog moje Ivane i veseli me vidjeti kako će kazališni tim prenijeti tu priču na scenu. Bilo bi divno svoje djelo gledati kroz interpretaciju glumaca, tim više što je splitski teatar bio mjesto mog odrastanja i dijelovi radnje mog romana upravo se tamo zbivaju. Međutim, "Strah od kupine" zahtijevao bi veliki ansambl i iznimno dobro poznavanje dalmatinskog senzibiliteta, za početak.